Restauracija mozaika

Za mozaik, kao i svako drugo umjetničko djelo, vrijedi glavno pravilo: što manje intervencije, to bolje. Svaka intervencija znači i određeni rizik, čak i kad je za nju zadužen specijalista. U konzervaciji mozaika nema čvrstih pravila, jer je svaki mozaik priča za sebe; međutim, postoji određeni „plan rada“ koji može poslužiti kao osnova u obradi mozaika.
Nakon  početnih zaštitnih mjera, moguće je pristupiti očuvanju mozaika na različite načine, ovisno o prirodi mozaika, dostupnosti materijala, klimatskim uvijetima i stručnosti restauratora.
Lakune i pukotine su poseban problem, jer oslabljuju strukturu, a s druge strane utječu na estetski dojam mozaika. U svakom slučaju, moraju se poštivati neka Brandijeva načela, a to su poštivanje povijesnih podataka prema kojima će se restauracija napraviti, poštivanje veličine i količine nedostajućih dijelova te kompatibilnost starih i novih materijala.
Isto tako treba obratiti pažnju i na etičke probleme restauracije mozaika, tj. na negativne aspekte prenošenja mozaika u muzeje -  translokaciju iz njihovog povijesnog konteksta te razloge za konzervaciju in situ; ukazati na to kako bi opcija premještanja mozaika smjela dolaziti u obzir samo kao krajnje rješenje.
Prvi sastanak o konzervaciji mozaika dogodio se u Rimu 1977. godine kada je nastao i ICCM (International Committee for the Conservation of Mosaics). Od tada započinju konferencije o konzervaciji mozaika koje se održavaju diljem svijeta.
Mi pratimo izdavačku djelatnost konferencija i trudimo se ići u korak s vremenom i u našem radu.