Restauracija mozaika

Za mozaik, kao i svako drugo umjetničko djelo, vrijedi glavno pravilo: što manje intervencije, to bolje. Svaka intervencija znači i određeni rizik, čak i kad je za nju zadužena stručna osoba. U konzervaciji mozaika nema čvrstih pravila, jer je svaki mozaik priča za sebe; međutim, postoji određeni plan rada koji može poslužiti kao osnova u obradi mozaika.

Nakon  početnih zaštitnih mjera, moguće je pristupiti očuvanju mozaika na različite načine, ovisno o prirodi mozaika, dostupnosti materijala, klimatskim uvijetima i stručnosti restauratora.

Uobičajni zahvati koji se odnose na restauraciju mozaika su planiranje zahvata i pregled stanja, analize materijala, čišćenje, uklanjanje soli, uklanjanje mikroorganizama i viših biljaka, stabilizacija mozaika, nadoknada nedostajućih elemenata (lakuna), zaštita nakon intervencije, metode podizanja i prijenosa na novu podlogu i zakapanje mozaika.

Pritom treba obratiti pažnju i na etičke probleme restauracije, kao što su važnost planiranja ili važnost održavanja mozaika, negativne aspekte prenošenja mozaika u muzeje translokaciju iz njihovog povijesnog konteksta itd.

Prvi sastanak o konzervaciji mozaika dogodio se u Rimu 1977. godine kada je nastao i ICCM (International Committee for the Conservation of Mosaics). Od tada započinju konferencije o konzervaciji mozaika koje se održavaju diljem svijeta. 

Mi pratimo izdavačku djelatnost konferencija i trudimo se ići u korak s vremenom i u našem radu.