Izrada mozaika

Tehnologija izrade rimskih podnih mozaika opisana je još u tekstovima Vitruvija i Plinija Starijeg.
Ovi tekstovi poklapaju se s otkićima restauratorskih radova: podloga je pripremljena kopanjem pa izravnavanjem površine; na takvu podlogu postavljaju se tri sloja: statumen, rudus i nucleus. Nakon izrade temelja, iscrtava se skica motiva. Nakon toga postavlja se supranucleus koji je rađen prema linijama sinopije, a na koji se postavljaju tessere. Ukoliko se radi o finijem mozaiku, one se postavljaju pincetom. Ovakva tehnika izrade naziva se direktnom, jer se tessere na licu mjesta postavljaju u žbuku. Za razliku od direktne, indirektna metoda znači da je mozaik prethodno bio izrađen na papiru, obrnuto (s lijeva na desno), a onda na licu mjesta okrenut i postavljen na žbuku (obrnuta metoda).
Zidni mozaik uglavnom se izvodi u 3 sloja žbuke, s tim da se zadnji polaže u dnevnicama na koje se polažu tessere. Crtež je moguće prenijeti jednakim metodama kao i kod izrade zidnih slika. Danas se mozaik rijetko izvodi in situ. Češće se izvodi u atelieru indirektnom metodom (u dijelovima), a nakon što je napravljen spaja se na licu mjesta na unaprijed pripremljenu podlogu (prema nacrtu) u željenu cjelinu. Što se veziva tiče, na tržištu se pojavio cijeli niz sintetskih veziva koja se sve više koriste u tehnologiji modernog mozaika.
Od materijala se koristi kamen, staklo i keramika, ovisno o motivu i naručiocu, koji se onda mozaičarskim alatom u ateljeima lomi i oblikuje u željene dimenzije i oblike.